 | |
 | |
| |
| |
|
Zapravo, ustala sam na desnu nogu, ali s obzirom da sam ja lijevak, kod mene je to tako. Ovo vrijeme je tako loše-uticajno, da ja po cijele dane dreždim u kući gledajući kojekakve filmove, pijem nenormalne količine kaffućina, čitam onu moju jadnu kolekciju knjiga iznova i iznova, tražim po netu e-knjige i oči me zabole poslije trećeg pročitanog poglavlja ( a pitam se kako ne ne zabole kad po cijeli dan visim na netu ), crtam bezuspješno onaj 'moj' Pariz, ili ti 'slavna mjesta' Pariza u prokletoj nadi da ću ga jednog dana posjetiti... Htjela sam da pišem i pišem, satima i satima, ali čemu? Kome? Zašto? A i bez inspiracije sam ostala. Mislim, mogu ja pisati o svačemu, koječemu i ničemu, ali nije to - to. NADA - bespotrebna zabluda koja samo produžuje bol sa iskricom želje da se ostvari neka naša zamisao. Eh, dosta i mog filozofiranja za danas... za jedno vrijeme, ajmo reći... Živio sarkazam, patetika i ljenost ! - Pod hitno se trebam sa nijih skinuti ! (: |
|
Priznajem - zaljubljena sam (: Ova protekla sedmica mi je bila lijepa, štaviše, jako lijepa - okružena prijateljima i u pozitivnom raspoloženju. (: Božić je danas... |
|
Smiješno zvuči, no tako je! Maršuta --> I ovo slovo 'S' - naime, tim slovom počinje njegovo im.... ...ništa nisam napisala! : // :) - podne: slušaljke (kako bi moja majka rekla) u uši i malo špaciranje do obližnjeg jezerceta; naravno, u džepu su čokoladice za ponijeti, mozak sam turn-offirala, i misli mi putuju kroz pjesmu... pozitivna energija se osjeća u zraku.. ( Kako punjenje baterija - mislim si! ) i ovog malog ljepotana sam počastila - no ne čokoladom, hehe :D uzela sam usput nešto... - večer: tek dolazi i ja se vraćam u 'civilizaciju', ahha, treba negdje te baterije od maloprije potrošiti xD :)) Postajem malo nostalgična, naime... Rođendan mi je za 7 dana, pa... >.<' =) |
|
nekada je dobro biti sam :) nije sve onako kako se čini :) treba posmatrati stvari i iz drugog ugla! a kažu da i Bog plače u obliku kiše... treba istinski, srcem, dušom... moliti i vjerovati :) znanje je moć, treba naučiti čitati između redova :) mjesta za 'ljubavnu gozbu' uvijek treba imati vremena ;) i mjesta za 'samački život' :) a ko zna gdje sudbina može da nas odvede? :) no ne treba samo čekati... po-kre-nu-ti se-se treba-ba! živjeti punim plućima... i tražiti svoj put... čuvati svoje najmilije :) sreća je u malim znacima pažnje :) u dvoje je lakše sve :) so, dance with me... ;) kroz cili život! :) pusti da ti budem svjetlo koje tražiš... srcolina luda nalaze se svuda - ti si u mom! :) putuješ njime, a ne pitaš... polako, svatko će stići na svoj dio patnje... da li je svaki kraj, zaista kraj? a tako mi treba da se izgubim i od svega da se odmorim... ma liberté - bienvenue! |
|
pošalje u Pariz ! ^^ moja desetominutna škrabotina: |
|
I još jedna ljubavna priča je okončana... I drago mi je... da je GOTOVO napokon... Da, mene je teško voljeti... ON & ja Nikada. Eto. |
|
Što ja to zapravo želim? - želim posjetiti Pariz :) - to je definitivno moj grad!! to be continued A vi? Što vi želite? :) |
|
Šta bi dijete koje ste nekada bili, reklo o čovjeku u koga ste izrasli? |
|
ne znam ni kako da počnem ovaj post. Milion toga mi je u glavi... U kratkim crtama... - idu mi na nerve ljudi koji se vole stalno isticati... ko su - oni su ! Istina je da ja jesam intovertan tip osobe, ne volim stalno nešto brbljati i nisam od onih koji se petljaju u sve i svašta, te možda zato ne volim kad' se neko ističe, i želi da je stalno u centru pažnje i svih zbivanja. - mrzim to što nisam od ljudi koji se sa svima mogu družiti. Istina je da jesam prilagodljiva svakoj osobi - baš svakoj, no to ipak ne znači da se sa tim "baš svakim" osobama mogu i družiti. - "Kako odrastamo, ne gubimo prijatelje, samo shvatamo ko su oni pravi." ( Ko god da je ovo rekao, imao je pravo. ) Istina je da se ljudi mijenjaju, ali žalosno je to što se ti isti ljudi ne mijenjaju na bolje - već na gore. - Ne znam kako da se postavim u datim momentima, razmišljajući o tome da li ću povrijediti nečija osjećanja, no šta je sa mojim? Zašto dozvoljavam da tuđa osjećanja upravljaju mojim? Zašto jednostavno jednom ne kažem - dosta je! Briga me više za sve - kvragu, ja sam ta koja treba da se brine SAMO i isključivo o svojim osjećanjima! ( Preegoistično zvuči - zar ne? ) - Kad ću više napokon prihvatiti sebe takvu kakva jesam? Istina da ja nemam pravo tražiti od neke druge osobe to isto, jer ta ista ja nisam zadovoljna sama sobom! U razgovoru sa jednom osobom postavljeno mi je pitanje: " Zašto si prestroga prema sebi? Svi smo ljudi, svi imamo mane... Prijatna si prema svima, osim prema sebi. Zašto? " - I tu se zapitah da li sam ja zbilja toliko stroga prema sebi i ne vidim da sam i ja jedna lijepa, pametna, draga... osoba? Jednostavno mi ne ide u glavu da smo svi lijepi ( i iznutra i izvana ) na svoj način. - Lažu kad kažu da odjeća ne čini čovjeka! Tužno je, ali tako je... Čini, itekako čini... Pa, pogledajte samo malo više oko sebe... Većina ljudi će suditi o vama po tome šta nosite, a da ni riječ ne progovorite... - Ljubav, kažu, ulazi na usta. Zbilja? A kako to? Erm, pa lijepo - Ja svaki put kad budem u nekoj ljubavnoj krizi jedem za petoro ljudi! O.o - Toliko želim da jednom, samo jednom u životu imam normalnu vezu. Bez raznih šifri, premisljanja, mučenja pitanjima i ostalim loše-uticajnim faktorima - neku normalnu vezu! Očito za to treba vremena... i vremena... i vremena... - Mama kaže: " Postoje dva mišljenja. Moje i ono pogrešno. " - Pa, doooookle više?!! Ludim, jer joj nista ne mogu dokazati. Ona misli da je tako, i gotova priča! Nema se tu šta raspravljati. :@ Imam ja toga još, no... izgubila sam više volju za pisanjem... |
|
Duga noć... Uz vino i gitaru, smišljam novu melodiju srca mog'... I dalje vrištim u sebi, dozivam to prokleto ime u nadi da će me čuti... Ali tiha je noć... Jedini zvuk, zvuk je ubrzanog kucanja malog crvenog stvorenja na mojoj lijevoj strani... Dok prsti prelaze nečujno žicama stare gitare, ovo vino boje karmina na usnama obilježenim poljupcima njegovim teče polako niz suho grlo, uz gorke suze crnog oka mog... Boli ova crna noć... Sjećanja naviru, film u mojoj glavi odvija se tolikom brzinom, da ne primjetih da sama sjedim u ovom uvijek punom kinu... Film, pušten samo radi mene, a glavni akter - on... Bez nje... sam luta praznim ulicama u ovoj mračnoj noći, a ja sjedim tu... Bez njega... i gledam ga ovako izgubljenog, napuštenog, u pozadini se tek koja napukla oktava oglasi... A on traga... bojažljivo trči niz njene ulice, nadajući se da će se pojaviti ona, zbog koje noćima nema mira... nema sna... A ja 'mirno' sjedim u kući... i radim šta? Proklinjem cijeli muški rod... uz vino, gitaru, sjećanja... Jedina utjeha je što me niko ne vidi, što sam sama među svoja četiri zida... A znam, kada bi se pojavio sada na vratima, pustila bih ga unutra - učinila ono što bi uradila svaka zaljubljena glupača... Mrzim se zbog toga! Lagano umirem u njegovom sjećanju... zato znam, zato sam mirna... on neće doći... Duga je noć... |
|
Tek sada smem da ga se sećam Desanka Maksimović *06.01.2008.* |
|
Jesi li sigurna? Želiš li da ti budem prvi? :) - I poslednji. - Haha :D - Nemoj se smijati ! - :) :** " I tada, u tom trenutku, shvatiš da se sve dešava jednom u životu. " Kad' li ću ja biti u toj priči... (: |
|
Ubit' će me ovo ČEKANjE... |
|
Zbunjena sam... Bolna sam... Bojim se... jako se bojim... I ne smijem... ne smijem više NIKADA nešto poželjeti... jer... ostvarit' će se! A ne bi smjelo... Znam... savršeno znam da sam glupa... da sam glupa, jer uvijek ja činim prvi korak... a znam... savršeno znam da ćeš me odbiti... odbit' ćeš me šutnjom tvojom... i ja to IPAK ponovno činim... kao glupo žensko... Istina da... ima stvari koje trebaju, a nikad se ne dese... Istina da... ima riječi koje bole, više no djela... i zato, skloni ih sa usana... Ja vjerujem da... on nije ni svjestan kako me boli njegova tišina... a ja... ja možda nisam ni svjesna da ona i njega boli... Srećo, ne krivi me... krivi njega... ono nikada nije bilo razumno... a, ni ne treba da bude... I ako želiš... skuvat' ću ti kafu... gorku, gorku jako, bez zrna šećera, nasut' ću je u tvoju šalicu... onu plavu... tvoju... " crvena za djevojčice, a plava za dječake..." - sjećaš li se?... U krevet ću ti je donijeti, zatim te poljubiti za naše posljednje dobro jutro... i otići... otići daleko... bez traga... negdje u maglu, gdje lutaju izgubljene duše... Tada će naše poglavlje biti konačno i zauvijek završeno... |
|
...je svuda oko nas... ...Samo treba znati vidjeti, treba osjećati onaj unutarnji glas, prepustiti mu se, treba pozorno gledati, i vjerovati... ...Oduvijek vjerujem u neku višu energiju, vjerujem u snove, u želje, u mogućnosti... I to je... divno je vjerovati! Divno je nadati se... Divno je vjerovati... Divno je znati da čuda postoje, da su svuda oko nas... Da su dostupna svima... |
|
...ne znam što mi je misliti... ...ne znam što mi je činiti... ON kaže da je razlog njegovog ne javljanja to što ne želi da se navikne na mene, a ne može me tako često viđati, te kako ne zna kako bi se onda riješio te navike... WTF? -.- Stigli su me 'oni dani' ovih dana, pa sam bila emotivnija više no inače (što je totalna katastrofa svakako)... pa, sam... satima bila u krevetu i plakala... zbog čega? Ili bolje, zbog koga? Zbog osobe kojoj ni malo ne značim... zbog osobe koja nije u stanju da mi pošalje jednu je(beep) poruku u 7 dana... zbog osobe koja očekuje da uvijek ja budem ta koja će doći kod njega (u njegov grad), a ne on u moj... zbog osobe koja... uhmm... Rekao je da ga pustim da se on meni sam javi... da me se poželi... Pa, izvini, šta je cijelo ovo vrijeme radiiiiim? To bi bio dokaz da je njemu potpuno svejedno... bili mi zajedno, ili ne... E, kad je tebi sve ravno do mora - i meni je! ( LAŽEeeeeeeeM! ) Ali... čemu onda sve 'ovo'? Ako se ovo zove LjUBAV, onda mi takvo što ni ne treba! Kakva je to veza ako jedan partner pati i muči se kojekakvim pitanjima, želi da poboljša taj odnos, a drugom je potpuno svejedno?? NIKAKVA - to nije veza... to je NIŠTA! I zašto onda oboje trošimo svoje vrijeme... doduše, ja ga sigurno trošim... i to ne samo vrijeme... zašto ja ne prekinem ovu agoniju koji đavo? Istina, ja ne znam šta se događa u njegovoj glavi... možda sam ja prenaglila, možda sam preopterećena s tim, i možda griješim... možda nije sve tako kako izgleda, možda je i njemu teško... možda... NE! Ne vjerujem... Da... njemu je potpuno svejedno... potpuno... |
|
Huh... Nisam pisala par dana, a htjela sam da pišem svaki drugi dan... da napišem bar nešto... bar neko slovo... No ovih dana... nije mi se dalo... Ne, jer nemam o čemu pisati... Ne, jer ne znam kako da se izrazim, kako da da dočaram svoja trenutna osjećanja i trenutne misli koje me obuzimaju... Već... Dragi moji, mnogo sam vam tužna... Jako me to tišti, boli... Nisam željela da to sve završi na ovakav način... Nisam željela da dođe do situacije do koje je došlo, a pretpostavljala sam da hoće, no srce to jednostavno nije htjelo prihvatiti... Negiralo je... U jednom trenutku, i mozak se složio sa srcem da neće biti kako se očekuje, već da će se sve to riješiti i da će se nastaviti i dalje to jedno ogromno PRIJATELjSTVO, koje je godinama trajalo i trajalo... Za mene, ono traje i dalje... No za nju... Ne... Nije bilo svađe, sukoba mišljenja, nije bilo grubih riječi... zapravo... nije bilo ničega što bi moglo ugroziti naš odnos... sve dok... dok ona nije postala žena (u pravom smislu te riječi), i pokorila se mužu koji joj ne dozvoljava da ima društvo (koje se njemu ne sviđa), a da ne govorim ako je to društvo muškog roda... to je o-t-p-i-s-a-n-o! Zapravo... Ja da sam na njenom mjestu, ne bih dozvolila da mi ON određuje šta ću ja raditi, s kim ću se družiti, kako ću se oblačiti, i ostalo... Ona njemu jednostavno ne može reći NE... U početku je to 'NE' bilo, jer ne želi da ga išta odbija, a sada... sada to ni ne smije! Ne želim da idem predaleko, no... Uglavnom... To više nije ono prijateljstvo što je bilo nekada... Samim tim što ona sada ima novi život, u taj novi život su ušle neke promjene... Ja to poštujem... Ne želim da se miješam tu... ali, ne želim da prestanem da joj budem prijatelj kao i do sada... Ruku na srce... možda bih i ja radila isto to... isto to što radi i ona, samo da ga ne izgubim, samo da smo i dalje zajedno, a pogotovo ako smo još i u bračnom odnosu... Ah... Ne znam više ništa... Nisam pametna... Idem malo na svjež vazduh... da pročistim misli... Idem samo da šetam... i šetam... i da ne razmišljam... :) |
|
I da... nije mi jasno... kad god sam tužna, kada mi u ljubavi ne ide (pa,zar i ide nekada?), ja se ponovno vratim sjećanjima na njega (bivšeg)... Ali, evo... sada razloga nemam, a opet o njemu razmišljam...O.o ON je sada divan prema meni (opet je faza kada je biti u vezi 'san snova')... Na sedmom sam nebu... Ili bih trebala tamo biti... Gubi se polako ova naša zaljubljenost... Izgleda da je daljina čvrsto zarila kandže u naš odnos i ne da nam da se češće viđamo... Ah... ne znam... Bivši, pa ON, pa jedan dečko koji... Nisam vam pričala? I bolje... Idem utonuti u muziku i pokušati odvratiti misli od... od... ah, idem odvratiti misli... :) |
|
" Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. " " Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svetu je sine moj, imati neuredan um. " " Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku, nigde toliko drukčijeg kao u istim stvarima. " " Da bi nadmudrio mudrost, odneguj veštinu slušanja. " " I zivi! Sasvim zivi! Ne grickaj kao mis dane. Siroko zvaci vazduh. Prestizi vetar i ptice. " A... " O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljalju na miru! " |
|
Desi li vam se ikada da u jednom danu izmijenjate sve emocije koje postoje? Od tuge, preko melanholije, bolnim putem do nevjerice, malo ljutnje, malo nestrpljenja, mnogo ljubavi, dosta radosti, malo i suza, a malo i smijeha... pa, sve do početne mi tuge... a između je bilo i iznenađenja, i baksuzluka (mada ne spada u emocije), (ne)plavetnila, i rozeee boja (kao ni ovo)... i mnogo toga još... U biti, bit je u tome što sam ustala na lijevu nogu, cijelo jutro bila neraspoložena, dan je bio prekasan za šetnju, a niko nije želio ići van... ja ostala onako u pidžami kuci, KAO učila uz blage zvuke Mocarta, a stalno izvirivala vanka, dok mi je na pameti bio ON, koji mi se opet (kao po onom starom) ne javlja, pa sam tu neraspoloženost pretvorila u blagu tugu... zašto - ni sama ne znam... Znam da sam poslije toga, sjećajući se da sam negdje pročitala da neke žene liječe svoju tugu-tugicu jednim shoppingom, a kako sam ja skromna, ja bih si uzela neku malu stvarčicu i to one "moje" 'kjut' starke... i dakle, otišla sam da ih naaaaapokon uzmem... iiiii, vidjet' ćeš belaja, NEMA IH... n-e-m-a... da,da... "Baš kako sam i mislila", pomislih u sebi... ali, no... anyway, provela sam tu jedno sat vremena i uzela neke druge sa bojom koja nije karakteristična za mene, i koju ni ne gotivim... ali et'... Evo ih... No, nije sve tako crno, ima i malih naznaka sivila... :) ...Vidjela sam svoju nekadašnju drugaricu nakon toliko vremena (punih 7 godina, ako se ne varam), i odmah smo otišle na 'kaffućino' da se ispričamo... :) To mi je tako obojilo dan... to i kupnja novih starki (mada nisam baš nešto oduševljena sa njima)... Gledam na sat, sreća kasni opet, opet i opet... Tako bih voljela da je on tu... da se privijem uz njega, da mi kaže da me čuva, i nikome ne da... da... ne želim to... ne želim to da je čas tako pažljiv i divan, a čas tako drugačiji i otuđen... Želim njega... sada... ovdje... uz mene... "I opet taj osjećaj samoće... kad' neće nikog, mene krene i hoće..." |
|
Tako želim da ih uzmem! One divne PLAVE STARKE na onom izlogu pored kojeg prolazim svaki dan (dobro, skoro svaki)... Ona divna PLAVA boja... lijepa, nježna... ne čisto plava, već sa malom dozom zelene boje, dakle TIRKIZNA... ona što te vodi kroz snove, kroz maštanja... a tako su slatke, da ja to vama ne mogu opisati!! Baš mi nešto idu uz karakter (nisam slatka, već "plavo, volim te, plavo" xD)! :) A kad smo već kod plave boje... jučer sam prvi put nakon nekoliko godina uzela kist u ruke! Nisam vam pričala da sam jedno vrijeme bila jako "zagrijana" za umjetnost, tačnije na slikarstvo?? E, da... imala sam talenta... kažem imala, jer sam dozvolila svojim neradom da ga potisnem... a kako svi trabunjaju o tome kako "nema od umjetnosti danas ništa, bavi se 'konkretnim' stvarima", ostavila sam da to bude moja ljubav... koju ispoljavam kroz fotografiju (i to bi bio neki vid umjetnosti, zar ne?)... Ea, zašto plavo? Zato jer sam uživala u crvenim, ljubičastim i narandžastim tonovima, na kraju mi se nije dopalo kako sam to apstraktno prikazala i ljutito sam prešla MOJOM BOJOM preko svega toga... a rezultat vam ne smijem prikazati... stidim se same sebe! Hm... toliko o tom umjetniku u meni... :( PS. Ja još nisam uzela te 'kjut' starke! :(... Nastavim li čekati, neko će ih pokupiti! :( |
|
Jednom napisah... " Tebi, što pokušavaš upariti moj korak sa svojim... Tebi, nevješti neimaru, što pokušavaš da podigneš ruševine unutar mene... Da li znaš da se po duši ne šeta kao po gradilištu... da svaki pogrešan korak još jače zaboli... i još jedan zid naizgled čvrst u komadiće pretvori... Znaš li? Tebi, što dozvoljavaš da te čulo vida kroz život vodi... znaš li da ponekad treba oči zatvoriti... i dušom gledati... umiješ li to? Jer, samo tako se mogu vidjeti tragovi nekih padova koje vješto osmijehom kamufliram... Ne sudi o meni kao o knjizi po njenim koricama... One se mogu uviti u papir veselih boja, sa mašnom na vrhu da upotpuni dekoraciju... a kad otvoris je, stranice poderane... umijes li čitati? Imaš li hrabrosti da pogledaš u oči vuka samotnjaka... i prepoznas umiljato jagnje?... " - TI si uspio da podigneš ruševine unutar mene... TI umiješ zatvoriti oči i srcem gledati... TI nisi sudio o meni, kao o knjizi... TI si prepoznao u meni umiljato jagnje, dok svi i dalje vide vuka samotnjaka... - Sada... "
Što poželjeh, to i dobih... |
|
Dobila sam ružu... i poljubac najslađi na svijetu... Bili smo na "njegovom" (-samo njegovom- a sada i mom :P) mjestu... Vraćam filmić u svojoj glavi... Tako sam happy-happy-happy!!! :D ---> I found HIM! :) :) :) <--- I još samo da napišem... VOLITE NEKOG I NEKA (taj) NEKO VOLI VAS! ;) <3 |
|
" Hey Boy, I really wanna be with U, 'couse U're just MY TYP, oh... " Protiče peti dan kako smo zajedno... la, la... I jos se nismo vidjeli... Jucer mu je bio rodjendan... Javi mi se samo na moju inicijativu... Ali, kad se cujemo, sve je allright, sve je toll... a meni se čini da to nije tako... Ja očito nisam za "takav tip" veze, jer se jaaaaako rijetko vidjamo, a u mom slučaju, i čujemo (da, znam da je rano da tako nešto kažem, ali...)...a opet, ne volim kada sam pod pritiskom, i kada smo jaaako često zajedno (ko bi meni popravio?)... " Hey Boy, I really wanna be with U, 'couse U're just MY TYP, oh... " On je divan dečko... Jako je pažljiv, dobar, nježan prema meni, sa njim se osjećam sigurno... Tip muškarca kakvog bi svaka djevojka poželjela... Cijenim to što je odgovoran, iskren, ima svoj posao... I razumijem da ima obaveze, i ostalo, ali ne razumijem kako ne može odvojiti 2 minuta da mi se javi... :( Zar mnogo tražim? Hm... Hey Boy, We're together, but... It doesn't seems like that... :/ xD Zašto mi nisi blizu? :( Sve mi se čini da si TI onaj PRAVI... :) |
|
Vapim za nježnošću, za poljupcima, za dodirima... A u isto vrijeme, toga me je strah... Mrzim to što sam previše obazriva, ukočena, ne znam se prepustiti trenutku ljubavi, ili bilo kojoj drugoj lijepoj emociji! Tako je to kad čovjek navikne na tugu... Ni sa jednom osobom nisam bliska... ono, baš bliska-bliska... Razlog? Takva sam... Možda je razlog to što sam "jedinica" (i nisam razmažena!), možda je pak razlog što se bojim da sa nekim provodim 24h na dan (ne bukvalno), da znam apsolutno sve o toj osobi, kao i ona o meni... Možda se pak bojim odbijanja... ili toga da ću biti pogrešno shvaćena (što se u mnogim slučajevina dešavalo)... Hm... Ko zna koji je razlog tomu... Pod hitno mi je potreban recept za opuštanje i samopouzdanje! Imam i novost zbog koje bih trebala biti najsretnija osoba u ovim trenucima, no ja sam izgleda postala pohlepna i sebična i nije mi to dovoljno... Ili je razlog neki drugi... Nešto mi u tome svemu ne štima... Uvijek ja nešto analiziram, uvijek nešto važem (a nisam vaga u horosopu xD), neodlučna sam... nestrpljiva... Ma, koji mi je vrag? DA! Proljeće... To je! Za sve je krivo ovo proljeće! Od jučer sam u zvaničnoj vezi sa 'slatkom greškicom'... Ne nadam se nečemu posebnom... Neka sve ide svojim tokom, pa kako bilo - da bilo... i koliko god trajalo - da trajalo... :) |
|
Odmah ću reći da ovo veze nema sa naslovom... Naime... Ovo neće biti nikakav poletni post, optimističan... razdragan... jer, ja se tako zapravo ne osjećam, mada imam jedan mali, slatki razlog za to... Ali, nešto me tišti, nešto me boli... Nešto mi ne dozvoljava da budem happy-happy-happy... Pokušala sam pronaći to skriveno sunce u sebi, ali nešto mi to ne polazi za rukom... I ovaj dan... kiša će, pa neće... tmurno... čini da sam još potištenija... Ne znam šta se sa mnom događa! Maloprije sam se tako slatko, od srca nasmiješila kada me ON (moja slatka greškica) pitao da budemo zajedno, da pokušamo... Da... mada se ne bismo često viđali, ne živimo u istom gradu, no već ćemo mi nešto smisliti (kako bi on rekao)... Sve se može, kad se hoće i kad se iskreno vjeruje... :) ... NO, sve je to krasno-divno, ali kao da me je nešto nemilosrdno udarilo kad' sam primijetila da postoji blaga mogućnost da budem SRETNA... Bar malo... Ne znam što mi je činiti... Bojim se... Čega? - ni sama ne znam... Bojim se biti sretna... da... Istina... Ja mislim da ja nisam dostojna te sreće... i ne dozvoljavam sebi da ju osjetim... To je kao neko novo saznanje za mene... Kao neka nova riječ u mom rječniku u kojem mjesta ima samo za mračne i tuzne stvari... Ne znam više šta DA osjećam... :( " Scio me nihil scire. " |
|
" ...Sve što je bilo, jeste trajalo kratko, ali LjUBAV i TUGA vječno bole ovako... " Da... danas sam se uvjerila da imam jednu zanimljivu fobiju - AFENFOSMOFOBIJU (ili ti strah od dodira)... Ja sam stvarno čudno biće... Nekada sama sebe ostavim bez teksta! Mjenjam se iz dana u dan... Nekada mislim da se dobro znam, a nekada je to sasvim druga priča... Preispitujem svoje misli i osjećanja... iz dana i dan... ja sam druga osoba... Da li to ima veze sa naglom promjenom raspoloženja? Pa, nisam trudna, ili u nekom drugom "drugom stanju", pa da mi je dozvoljeno da se tako mijenjam! Pobogu, ja sam izgrađena ličnost! Imam svoje stavove, mišljenja, snove, ciljeve... Nadam se samo da ću zavijek ostati dijete... To dijete u meni niko mi neće oduzeti! Niko! " ... Ti si moj majstor za poljupce... O da, o ne... " Eto... pored te fobije, našla sam i novi hobi... Plakanje dok gledam neki srceparajući film... Pff... Danas sam odgledala " Dirty Dancing ", i onaj dio kada ona kaže... Da se boji svega, da se boji što je vidjela, što je uradila, plaši se onoga ko je ustvari ona, te da se najviše plaši toga da kada izađe iz te sobe ( u kojoj je sa njim) da se nikada više u svom životu neće osjećati tako, kako se osjeća kada je s njim... Uhh... Dođe mi da vrisnem na sav glas! Kako sam se isplakala... Kako me je to dotaklo... Kako sam se tu pronašla... " ...Dođi, samo ovu noć kraj mene budi... " I da... još nešto... najbolje učim ujutru, čim ustanem (kažem vam, ja sam very weird person)... Ako tada odmah ne uzmem knjigu u ruke, mala je vjerovatnoća da ću je uzeti u toku dana (unless ako baš zagusti)... Heh! :) PS. Ne pitajte šta je ovo između pasusa... ;) PS1. Kako je moguće da me samo jedan propusten poziv može toliko razveseliti?? < Kleine Dinge machen mich glücklich! :) > ;) |
|
Desilo se *nešto* u monotonom i tužnom životu mom... Sve nevjerujem da se zaista desilo... I ne vjerujem da sam ja učinila to što učinih... Mjenjam se, izgleda... Mora da me je nemili događaj trgnuo iz svakodnevne depresije, i zato odlučih da živim... Da se borim, da živim za ovaj dan, za ovaj trenutak! Upoznah osobu koju sam od prije znala samo iz viđenja... Onako, zvanično... i onako da kažem "obilježeno"... Njega mi je drugarica spominjala... KAO, bili bismo slatki zajedno, no ja se u "tome svemu" s njim nisam vidjela... Ionako nismo iz istog grada, mada smo jako blizu, no tako daleko... Anyway, da ne duljim... Našli smo se u obližnjem parku, u njegovom gradu... Pričali smo, šetali... Ništa posebno... ;) Kad se trebasmo rastati, on mi je prišao... onako, slatko... i tiho mi rekao da bi bilo najbolje da ovo obilježimo jednim malim poljupcem... Nisam pristala, no on mi ga je ukrao... I neka je... rekao mi je... " Nikad ne moli za poljubac, ukradi ga! "... I opet prišao nježno, oči su mu bile kao dvije zvjezdice tražeći mjesec koji se sakrio iza mojih zjenica i tiho prošaputao: " Da ga opet ukradem? "... " Ne ", rekoh, " sad je moj red "... I eto... tu se naš susret završio... Da li će na tome ostati?... Da li se ja to ponovno počinjem zaljubljivati?... Da li ćemo se ikada više čuti?... Da li... Hm... ne želim da razmišljam... o tome... sada... sutra ću, sutra ću se toga sjećati kao malu slatku greškicu, ali neka... sada ću uživati u trenutku... :) |
| veljača, 2012 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | ||||
